Koliko je važno da osobna zaštitna oprema (OZO) koju nosite ili izdajete svojim operativcima bude testirana i certificirana u skladu s normom za koju vjerujete da je mjerodavna za navedenu OZO ?? Znači li to što je certificirana na navedeni način da je sigurna i prikladna za svoju buduću namjenu ?? Jeste li upoznati sa sadržajem te norme i značajkama vezanim uz performanse prema kojima je proizvod testiran ??
Smisao normi nije da imitiraju opasnosti do kojih dolazi na radnom mjestu, već su one razvijene, kako bi se omogućilo testiranje u skladu s određenim zahtjevima vezanim uz performanse. U mnogim je slučajevima posljedica toga pokušaj da se zajedno skrpaju brojne različite značajke performansi za koje postoje provjerljive metode testiranja. Mnoge norme ne jamče sveobuhvatnu kombinaciju zaštitnih svojstava koja su potrebna na radnom mjestu, a neke su od njih su sasvim sigurno manjkave.
Prema najboljoj praksi zdravlja i sigurnosti – i prema zakonodavstvu Europske unije – odgovornost za izbor OZO za zaštitu radnika od predvidljivih rizika tijekom obavljanja njihovih zadataka u potpunosti pada na leđa poslodavca, od kojeg se traži da izvrši procjenu rizika na radnom mjestu. Ako se za jedan ili više rizika koji su utvrđeni procjenom rizika ne osigura zaštita pomoću OZO i ti se rizici ne uklone s radnog mjesta zaposlenika, onda odluka o tome koju vrstu OZO nabaviti nije potpuna.

Primjer: Operativci rade s materijalima koji su zapaljivi te je pritom glavni rizik izloženost požarnom buktaju, ako zakažu sigurnosne procedure na radnom mjestu. Opasnost je moguća izloženost toplini i/ili plamenu, a uobičajena praksa je nabaviti zaštitnu odjeću koja je certificirana prema onome što se smatra mjerodavnom normom, tj. EN 531:1995 Ťzaštitna odjeća za radnike izložene topliniť u Europskoj uniji, a izvan EU norma Međunarodne organizacije za normizaciju ISO 11612:1998 Ťodjeća za zaštitu od topline i plamena – metode testiranja i zahtjevi vezani uz performanse odjeće za zaštitu od plamenať. Zahtjevi EN 531 i ISO 11612 su identični.
Laboratorijski testovi za Ťodjećuť koju treba certificirati prema normi EN 531 ne izvode se na odjeći, već na komadićima materijala od kojeg se namjerava napraviti odjeća, a testirani uzorci materijala uništavaju se prilikom svakog testa. Namjera je testova koji su obuhvaćeni normom EN 531 ostvariti minimalnu izloženost raznim izvorima opasnosti prije otkazivanja. Navedeni su izvori: ograničeno širenje plamena (A) – uzorak materijala izlaže se plamenu; konvekcijska toplina (B) – uzorak materijala izlaže se izvoru konvekcijske topline; radijacijska toplina (C) – uzorak materijala izlaže se izvoru radijacijske topline; prskanje rastaljenog aluminija (D) – uzorak materijala izlaže se prskanju rastaljenog aluminija i prskanje rastaljenog željeza (E) – uzorak materijala izlaže se prskanju rastaljenog željeza. Kako bi dobila certifikat o usklađenosti s normom EN 531, zaštitna odjeća mora zadovoljiti zahtjeve (A) i (B) i još najmanje jednog od preostalih parametara iz norme – tada se smatra pogodnom za uporabu !! Međutim, je li ona pogodna za uporabu ??
EN 531 ne uključuje niti jedan test mehaničke čvrstoće, vlačne čvrstoće (istezanja), čvrstoće na trganje, čvrstoće šavova, čvrstoće na pucanje za pletene materijale itd. Nema zahtjeva za testiranje kontaktne topline, što je vrlo vjerojatni rizik pri radu u okruženjima gdje su temperature vrlo visoke, niti postoje kriteriji za dizajn ili testovi za odjeću, samo nekolicina savjeta za odjeću koja štiti od prskanja rastaljenog metala. Nije predviđeno testiranje odjeće u pogledu otpornosti na prodor vode, testiranje nakon uporabe, niti je išta rečeno o održavanju odjeće u uporabi.
Ipak, kad je broj norme otisnut na etiketi, opće je mišljenje da je odjeća sveobuhvatno testirana prema očekivanim rizicima radnog mjesta te da je sigurna za uporabu kojoj je namijenjena.
Unatoč spomenutim propustima, bilo je vrlo malo, ako ih je uopće bilo, prijavljenih ozljeda i smrtnih slučajeva prouzročenih isključivo zakazivanjem odjeće koja je certificirana u skladu s normom. Sasvim sigurno je u proteklih 11 godina, otkad je norma objavljena, bilo mnogo prijava o ljudima koji su na radnom mjestu ozlijeđeni uslijed izloženosti toplini i plamenu, ali kao uzrok nikad nije direktno navedeno zakazivanje certificirane OZO.
1999. godine su radne skupine CEN i ISO, koje su bile odgovorne za normu, prema svojem mišljenju utvrdile određene manjkavosti norme i osnovale odbor za reviziju iste, s ciljem da uklone čim je moguće više zamijećenih manjkavosti. Nacrt revizije proslijeđen je na glasovanje u studenom 2003. godine te ju je u ožujku 2004. odobrio ISO, ali ne i CEN. Trenutno, mada se većina nacionalnih organizacija za normizaciju, koje su bile uključene u glasovanje, složila na kompromis, kako bi nacrt postao norma, birokracija u CEN-u zadržava taj isti nacrt.
Jeste li kao korisnik usporedili svoje najnovije procjene rizika s odgovarajućim standardima iz norme EN 531 i jesu li oni mjerodavni ? Utječe li zaista nedostatak revidirane norme na sigurnost na radnom mjestu ? Je li korisnik zabrinut zbog odgađanja revizije – zapravo, zna li korisnik uopće da je konačna revizija dovršena i što ona sadrži ?
Tko je pravi Ťstručnjakť kad je u pitanju sigurnost korisnika ? To očigledno mora biti korisnik – ali ima li korisnika u tim odborima za normizaciju? Neosporno je da odbori dobivaju značajnu količinu povratnih informacija od vrijednih proizvođača i drugih osoba koje su itekako svjesne događanja na tržištu, ali korisnici uglavnom nisu dobro zastupljeni na sastancima tih odbora.
Uspiju li se CEN-ovi birokrati ikad dogovoriti da dovrše nacrt revizije te on postane nova norma, kako za CEN, tako i za ISO, postojat će zahtjev za značajno veći broj testiranja, kako bi se odjeća certificirala. Proizvođač će morati platiti to dodatno testiranje, a dodatni će trošak biti prenesen na korisnika. Kao što je već navedeno, bilo je vrlo malo, ako ih je uopće bilo, prijavljenih ozljeda i smrtnih slučajeva prouzročenih isključivo zakazivanjem odjeće koja je certificirana u skladu s normom. Zašto je dakle revizija potrebna ??
Tko bi trebao određivati što se događa u odborima koji pišu i revidiraju norme? Kuće za testiranje, koje žive od certifikacije proizvoda ? Proizvođači, koji moraju pokriti troškove testiranja, ali u komercijalnom okruženju opravdano mogu prebaciti te troškove na krajnjeg korisnika ? Ili korisnik, koji je dosad vrlo malo rekao o tome što želi od određene norme, ali koji konačno mora platiti račun za ostvarivanje sukladnosti s tom istom normom ?
Promjena je potrebna, ali što se mora promijeniti ? Same norme ili ljudi koji odlučuju što bi one trebale sadržavati ? Poslodavci, autori specifikacija, krajnji korisnici, Vi biste si trebali postaviti ta pitanja. Ako to ne učinite, pred Vas će biti postavljeni dodatni zahtjevi koje niti želite niti trebate, a morat ćete platiti i njihovu cijenu.