Raspravljaše naš Sabor o prometu. Pa onda razmatraše je li 3.000 kuna prevelika kazna ako si se jako ušikao, jedno oko dva promila, pa vozio 140 kroz zonu 30, pa usput nabrao nešto dječjih kolica na haubu. Zamisli, za takav prekršajčić dva boda, tri mjeseca vozačke zum i još tri soma kunića. To je previše. Pa, tko bi živio u tako restriktivnoj, represivnoj i nenarodnoj državi?
Pa onda još veći bezobrazluk. Da će naš mladi sugrađanin kojem ćaća dade kakvog Ferrarija ili Maseratija, morat vozit ispod stotke. I još se voziti s nekakvim iskusnim vozačima, a ne s mladim komadima. I to pune dvije godine! I da ćemo se svi morat pravit da mu auto ima manje od 100 konja. A zapravio i ima samo jednog konja. Ćaću koji mu je dao takav auto.
Lani doleti čovjek iz zavoja (neki vele 110, neki 130 km/h) i pregazi djevojčicu koja se neoprezno igrala u vlastitom dvorištu. Nisu mu oduzeli ni auto ni vozačku, jer tako i treba, čovjek mora raditi i voziti se, kako bi on jadan bez auta. U zatvor neće, jer dijete je ionako mrtvo. Pa što znači roditeljima koji oplakuju da ubojica dođe u zatvor. Zar jedna nesreća treba izazivati drugu? – pita se naš zakonodovac. Bože moj, lakše je drugo dijete napraviti, nego da pošten čovjek guli te dugačke dvije-tri godinice, koliko se u ovoj zemlji dobiva za ubojstvo.
Onda, ide tip u lijevi zavoj s jedno preko nekoliko, zaglavi na rub, smota lijevo i puf – ode cijela obitelj stranaca koji su se agresivno, bahato i bezobrazno 60-70 na sat vozili prema našem rvackom moru. Okupatori jedni. O tome čuh dva viđenja događaja:
Svjedok: «Prestizao je kolonu po dvostrukoj punoj liniji i iz čista se mira zabio u strance. Kad je izašao svi smo vidjeli da je pijan, a bazdio je užasno. U autu je bilo fest cuge.»
Službeno lice: «Očevidom smo utvrdili da je prešao na lijevu stranu, ali ne znamo zbog čega. Zato upozoravamo da je vrlo opasno kada automobil prijeđe na lijevu stranu. O tome koji je uzrok svemu tome ne bih želio govoriti».
Epilog: dva mrtva, pet ranjenih. Istog je dana u Bagdadu bilo nešto mirnije. Kod njih jedna auto-bomba. Kod nas svakog vikenda dvadesetak.
Zaključak stvorite sami. Moj je ovakav: kad te u Hrvatskoj uhvate s pištoljem iz kojeg se još puši iznad nečijeg izrešetanog tijela, to još nije dokaz da si baš ti kriv. Prvo idu balističari, pa onda istražitelji, pa nastupa tvoj odvjetnik, a ako sve to nije dovoljno da te se oslobodi – proglasiš se ludim. A istražitelj može medijima reć ovako:  Općenito, poznato je da ulazak tri ili četiri metka u tijelo narušava zdravstveno stanje organizma. A tko je pucao – pa, nemamo pojma .
Nigdje na svijetu se ne vozi kao u Hrvatskoj. Nije to što Švicarac ili Nizozemac ne bi stisnuli gas, malo se utrkivali, šaleć se prestrašili kolonu djece iz vrtića na pješačkome prijelazu. Ali, oni su naučili da ih njihova država opaljuje žestoko po džepu i trpa u zatvore kad naprave sranje. Njihova ih država uči da se za svoja (ne)djela odgovara. Naša nas uči da je sve to besmisleno jer je šteta ionako počinjena, a nad prolivenim mlijekom ne treba plakati.
Naravno, mi smo prava demokracija, a spomenute zemlje su teška diktatura. Evo, recimo, Švedska. Ona opaljuje za prometne svinjarije u postotku od prihoda. Pa je tako direktor tvrtke Ericsson platio 115 tisuća eura za nekakav malo teži prekršaj. Jer toliko je bilo u postotku od njegovih primanja. To čini Švedsku turskim jarmom na kvadrat. Harač je, naime, bio samo 10%.
Dragi Sabore, pa opravdano si zabrinut. Prvo, kazne nisu demokratska stvar, mi ćemo i dalje apelirati na svijest građana. Do posljednjeg. Osim toga, da uvedemo kazne kao Švedska, zar ne bi baš saborski zastupnici morali masno platiti?
Zato, Štrcko predlaže da se u prometu djeluje samo edukacijom. Kad pijani vozač izbaulja iz olupine treba doći i reći  Sram te bilo, što si to napravio . I ostaviti čovjeka na slobodi, s vozačkom u džepu i bez kaznenih bodova. Pa zar nije već kažnjen tako što je slupao vlastiti auto?
Čitate vi čitate. I čudite se kako već tekst ide kraju, a nigdje nema ni spomena vatrogastva. Pa evo: ako niste znali (a profesionalni vatrogasci to znaju), sav nered na našim cestama nastao iz pijanstva, nepažnje, spavanja ili čiste obijesti – sve to pospremaju vatrogasci. Prvo hitnjaci pokupe mrtve i ranjene, potom cestari odvezu olupine, a sve što je preostalo, ostaje našim profesionalnim vatrogascima. S tim, da morate znati da iz lima ranjenike također vade vatrogasci. Zato ja kolegama vatrogascima ne dam ni konzervu da mi otvaraju, jer kad vatrogasac reže lim znači da je gadno.
U Saboru nemaju pojma o tome. Tamo misle da je vatrogascima baš gušt prati fleke od ulja, krvi i mozga s kolnika. Ili, da to rade neke imaginarne čistačice. Očito smatraju da vatrogasci nemaju dosta požara, pa mole Boga da zakoni ostanu ovako liberalni prema masakru na cestama kako bi si izvješća i analize dopunili s tim našim utrkama Formule 1, sa naglaskom na Ayrtona Sennu.
A to baš nije tako. Znam da bi vatrogasci rado da nema ni požara ni prometnih nesreća. Ne zato jer ne vole raditi, već zato jer bi to bila velika ušteda. Prije svega ljudskih života. Znam sigurno da bi vatrogasci predložili još represivnije mjere u prometu, jer su se nagledali svačega pa znaju da naše ljute vozače ni metak ne zaustavlja.
Problem je samo u tome što saborski zastupnici žive u jednoj, a profesionalni vatrogasci u drugoj stvarnosti. To su paralelni svemiri. A Štrcko zna i zašto: pogledajte što privatno voze jedni, a što drugi.