SPAŠAVANJE SA VISINE II dio
U prvo dijelu
objašnjeni su načini rada i osiguranja na visini. Kad se na visinu može doći
nekim sigurnim načinom, bilo stepenicama, ljestvama s osiguranjem i sl. rijetko
kad se primjenjuje osiguranje pri penjanju. U slučaju kad na visinu moramo doći
penjanjem po objektu osiguranje se vrši na razne načine ovisno o načinu penjanja
i broju penjača.
Prilikom penjanja na
stupove, ljestve i ostale konstrukcije koje imaju predviđene oslonce za penjanje
ili zaštitu, pozicioniranje se vrši pomoću užeta za pozicioniranje. U slučaju
kada se penjanje vrši bez dodatnog osiguranja, najveću opasnost predstavlja
trenutak od prestanka penjanja do osiguranja užetom odnosno pozicioniranja, jer
se tada osoba drži jednom rukom, dok se drugom osigurava. Pri tome treba
napomenuti da kad je got to moguće osiguravanje se vrši jednom rukom u jednoj
radnji, odnosno treba izbjegavati promjene ruku jer to znatno povećava opasnost
od pada. Za ovu vrstu osiguranja dovoljan je pojas za pozicioniranje, te se
osiguranje vrši na prednju točku A ili bočne točke B1 i B2. Također ovakav način
osiguranja ima ograničenja što se tiče postojanja točaka za pozicioniranje,
odnosno ovisi o debljini stupa, ako se osiguranje vrši obuhvaćanjem stupa. U
slučaju da se ne može obuhvatiti rukama, osiguranje se mora izvršiti na
drugačiji način.
Osiguranje prilikom penjanje na rešetkaste stupove, skele i slične
konstrukcije izvodi se na sljedeći način. Postavlja se prva točka (A) za početak
osiguranja koja može biti i točka sidrenja užeta za osiguranje. Sljedeća točka
međuosiguranja (B) postavlja se na visinu osobe od prve točke. Točka C postavlja
se sad na otprilike pola dužine AB, a zadatak joj je da u slučaju pada onemogući
pad do zemlje. U slučaju da nje nema, osoba koja pada prilikom penjanja ili
postavljanja sljedećeg međuosiguranja, pala bi do zemlje budući su dužine
zemlja-B i B-D približno jednake, a treba uzeti u obzir i rastezanje užeta.
Nakon postavljenog međuosiguranja C svako sljedeće postavlja se otprilike za
visinu osobe što također ovisi o dužini penjanja i količini opreme za osiguranje
i međuosiguranja. U slučaju nedostatka opreme izvodi se segmentno napredovanje,
odnosno penjanje na stupove. Područje opasnosti se kreće od zadnjeg postavljenog
međuosiguranja pa do postavljanja sljedećeg, a što je ta visina veća, veći je i
rizik pada.
Penjanje na visinu:
a) postavljanjem međuosiguranja, b) povlačenjem užeta, c) fiksnim užetom i d)
dvokrakom pupkovinom.
Segmentno
penjanje izvodi se tako da se penjač kada dođe na mjesto rada, osigurava i
pozicionira. Nakon pozicioniranja prvi penjač slaže sistem za osiguranje pomoću
sprava ili čvorova, te povlači uže za osiguranje prema gore. Drugi penjač se
navezuje na početak užeta za osiguranje, penje se po objektu i usput skida
međuosiguranje kad dođe do njih. Na taj način vrši se i napredovanje na
objektima gdje količina i vrsta opreme ne osigurava penjanje u jednom djelu.
Tada drugi penjač kada dođe do pozicije prvog, prelazi ga i nastavlja dalje
napredovanje na visinu s opremom koju je pokupio uz put, te postavlja
međuosiguranja. Postupak osiguravanja se ponavlja. Na taj način se izmjenjuju
sve dok ne stignu na odredište.
U slučajevima kada
postoji potreba penjanja više osoba dužina užeta treba bi biti dovoljna za
visinu cijelog objekta jer segmentiranje u ovom slučaju zbog broja ljudi ili
mogućnosti pozicioniranja na objektu je teško izvodiva. Prvi penjač nakon što se
popne na objekt i pozicionira, postavlja sidrište i fiksira uže za osiguranje.
Drugi penjač osigurava se na fiksno uže pomoću sprava ili čvorova. Putem
penjanja do vrha skida međuosiguranja i oslobađa uže za slijedeće penjaće, koji
se tada penju bez prepreka i zaustavljanja do vrha. Ako se koristi pupkovina za
povezivanje osiguravajućeg užeta i osobe ona treba biti što kraća, a penjanje
treba vršiti u neposrednoj blizini osiguravajućeg užeta. Kod penjanja bez
pupkovine osiguranje se vrši spravama ili čvorovima na točkama A i C, te se
osoba penje tako da joj uže prolazi između nogu.
Kada se penje samo
jedan penjač na visinu, može se koristit dvostruka pupkovina sa velikim
karabinerima za zahvaćanje konstrukcije. Naizmjeničnim prebacivanjem jednog i
drugog kraka pupkovine po konstrukcijskim dijelovima omogućava se napredovanje
penjača koji je osiguran vezan za objekt uvijek sa minimalno jednim krakom. To
je i osnovno pravilo prilikom ovakvog načina penjanja. Penjač također u slučaju
nedostatka opreme za međusidrišta može nositi ili vući uže na leđima, te ga na
kraju fiksirati i omogućiti penjanje ostalih penjača koji se osiguravaju na tako
postavljeno uže.
Padovi
Padovi mogu biti
različiti, a tako i eventualne posljedice. To ovisi ne samo o upotrebljenoj
opremi, načinu osiguranja već i o načinu pada. Padovi se mogu podijeliti u tri
osnovne grupe ovisno o položaju tijela u trenutku početka deakceleracije i
to:
- uspravan pad,
- horizontalan pad i
- pad naglavačke.
Pad s
rukama na užetu
Prilikom pada nogama prema
dolje ili propadanja, osoba se drži za uže ili se instinktivno hvata za uže s
kojim je osigurana. Ukoliko je to uspjela pad je povoljan, te se prilikom
rastezanja i amortizaciji užeta tijelo osobe neznatno naginje u nazad što ovisi
o položaju gdje se drže ruke na užetu, jačini udarne sile, građe i snage osobe
da savlada naginjanje. Mali rizik od udarca pri padu. Sličan pad ovome je i pad
s kombiniranim pojasom osiguranim na prsnom hvatištu, pri čemu nije značajno da
li su ruke na užetu ili ne, jer je samo hvatište povišeno i ne dozvoljava
zakretanje u nazad. Ovakav način osiguranja posebno je prikladan za penjaće s
ruksakom. Prilikom pada javlja se malo prednje vučenje na prsima penjača, a
nedostatak ovog načina je da prilikom zatezanja užeta može nastati efekt ˝bića˝
koji može povrijediti lice penjača.
Pad s rukama gore
Nepovoljniji način
pada je kada osoba pada nogama prema dolje, ali ruke nisu na užetu. Tu prilikom
amortizacije pada dolazi do zakretanja tijela oko točke navezivanja na pojasu
zbog zakretnog momenta stvorenog masom tijela. Noge se podižu prema gore, a
torzo ide prema dolje, štio se nakon amortizacije ponovo mijenja, te se noge
vračaju dolje, a torzo gore. Ova rotacija je nepoželjna jer se u najvećem broju
slučajeva upravo tada događaju povrede izazvane udaranjem dijelova tijela u
predmete ili objekte. U slučaju kosog pada udaljavanjem od objekta, ovaj način
ozljeđivanja je još izraženiji zbog užetom izazvanog vračanja tijela prema
objektu.
Pad s rukama
dolje
Najrizičniji način
pada je upravo ovakav način pada s rukama prema dolje, te nogama blizu užeta.
Prilikom amortizacije i inercije, noge padaju prema tijelu i tijelo u cijelosti
pada dolje naglavačke. Izdržljivost opreme nije upitna jer na nju djeluju
jednaka opterećenja kao i u navedenom prvom slučaju. Ovdje najvažniju ulogu ima
položaj tijela, jer čovjek naglavačke može izdržati deakceleraciju maksimalno od
2400 N što je 5 puta manje nego prilikom normalnog pada na noge. Ujedno
zamahivanje nogu prema naprijed dovodi do njihanja osobe te pri tome može doći
do udaranja leđima i kičmom o objekt. Ovakav način pada najčešće se događa kada
čovjek na leđima nosi ruksak ili neki drugi teret, koji nakon pada otežava
vračanje u normalnu stojeću poziciju i osoba često ostaje visjeti
naglavačke.
 |
Kod
ovog načina osiguranja teže dolazi do prebacivanja nogu naprijed i amortizacije
pada naglavačke jer se koristi kombinirani pojas. Pad naglavačke s kombiniranim
pojasom zbog povišenog prsnog hvatišta dovodi do jake rotacije prilikom
zaustavljanja, te se tijelo uspravlja, ali ta rotacija može dovesti do znatnog
udara osobe u objekt. Uzimajući u obzir sve činjenice i značajke padova dolazi
se do zaključka da je kombinirani pojas najbolji za primjenu u zaštiti pri
padu.
Do sada
su navedeni osnovni načini osiguranja prilikom penjanja i rada na visini, kao i
osnovni načini pada sa svojim značajkama. Na kraju preostaje još spomenuti da se
pojasevi za pozicioniranje ne mogu koristiti kao pojasevi za ˝zaštitu prilikom
pada˝, a tu se prvenstveno misli na klasičan vatrogasni pojas. On nije
namijenjen za takve radnje i način izrade ne pruža dovoljne zahtjeve vezane za
npr. elastičnost (ublaživanje sile udara). Prilikom eventualnog povoljnog pada
(uspravno) dolazi do povlačenja pojasa prema pazuhu, te se na taj način
sprječava rotacija i dolazi do stezanja i deformiranja gornjeg dijela torza što
može dovesti do povrede kralježnice, rebara, ramena ili ključne kosti.
Marijo
Paluh, ing.
Mob: 091- 530 89 36
e-mail: marijo.paluh@sk.htnet.hr
